Kada Arena Sport BiH prenosi utakmice reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, gledaoci u Bosni i Hercegovini ne slušaju komentatora iz BiH, nego se preuzima audio-signal sa Arena Sport Hrvatska. Taj komentator, sasvim prirodno, Hrvatsku doživljava kao svoju reprezentaciju, govori o „našima“ i emotivno prati svaki njihov uspjeh.
U tome nema ničeg spornog.
Sporno je nešto sasvim drugo. Odluka uredništva Arena Sport BiH da takav prenos već nekoliko puta emituje publici koja živi u državi sastavljenoj od različitih naroda, identiteta i navijačkih osjećanja.
Ko je zaključio da se svi gledaoci u Banjaluci, Bijeljini, Trebinju ili Istočnom Sarajevu prepoznaju u zamjenici „mi“ kada Hrvatska postigne gol?
Možda Srbi i Bošnjaci navijaju za Hrvatsku. Možda za Brazil. Možda za Englesku. Možda za Panamu. A možda jednostavno žele profesionalan prenos bez navijačkog tona.
Ironija je u tome što se pluralizam često zagovara ali u suštini postoj samo jedan dozvoljeni osjećaj.
Posebnu osjetljivost kod dijela javnosti u Relublici Srpskoj izaziva činjenica da je hrvatska reprezentacija više puta slavila uspjehe uz muziku Marka Perkovića Tompsona. Njegove pjesme poput „Bojna Čavoglave“, „Jasenovac i Gradiška Stara“, „Anica – kninska kraljica“ ili „Lijepa li si“ decenijama izazivaju kontroverze i potpuno različite reakcije u regionu. Ni hrvatski selektor Zlatko Dalić nije skrivao naklonost prema Tompsonu, izjavivši jednom prilikom da je „Tompson naša himna“.
Pa trebaju li Srbi onda navijati za Hrvatsku? Želite li možda da zagrljeni sa Hrvatima pjevamo Bojnu Čavoglave ili Jasenovac i Gradiška Stara? Gdje je granica upornog ponižavanja Srba u BiH?
Upravo zbog takvog istorijskog i društvenog konteksta mnogim Srbima u BiH nije svejedno kada im se kao jedina mogućnost nudi komentar u kojem se Hrvatska predstavlja kao „naša reprezentacija“.
Još je zanimljivije prisjetiti se Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. godine. Tada je srpski komentator Arena Sporta bio izložen žestokim kritikama i uvredama dijela hrvatske javnosti zato što nije prenosio utakmice iz navijačke perspektive Hrvata nastanjenih u BiH. Oni su očekivali da hrvatske utakmice komentariše neko ko dijeli njihova osjećanja.
Ovdje nije riječ o zabrani bilo čijeg glasa, niti o osporavanju prava hrvatskog komentatora da navija za svoju reprezentaciju. Naprotiv. On radi posao za hrvatsku publiku.
Pitanje je zašto uredništvo Arena Sport BiH smatra da isti taj glas mora biti i glas svih gledalaca u Bosni i Hercegovini.
Ako već nema tehničkih ili produkcionih mogućnosti za zaseban komentar, to je jedno objašnjenje. Ali ako je riječ o uređivačkom izboru, onda taj izbor zaslužuje javnu kritiku.
Jer sport bi trebalo da spaja ljude, a ne da pretpostavlja njihove emocije.
Na kraju, možda je cijeli problem moguće opisati jednom slikom. Zamislite restoran u kojem vam konobar ne donese ono što ste naručili, već ono što je on odlučio da biste trebalo da jedete. Hrana možda jeste kvalitetna, ali izbor više nije vaš.
