Upravo tom opasnom političkom porivu sve više podsjeća djelovanje Ljubiše Petrovića.
Njegova posljednja objava o Drašku Stanivukoviću i Branku Blanuši („Pilatsko pranje ruku“) nije nikakav vapaj za jedinstvom, niti izraz zabrinutosti za Srpsku demokratsku stranku. To je još jedan hitac ispaljen u sopstvenu partiju, još jedan ekser zakucan u njene već uzdrmane temelje. Dok se drugi trude da zakrpe pukotine, ruku na srce, nisu previše efikasni, Petrović po njima udara čekićem.
Čovjek koji bi, kao potpredsjednik SDS-a, trebalo da bude jedan od stubova stranke, ponaša se poput termita u njenim gredama. Ne ruši je spolja, nego iznutra, polako, strpljivo i sistematično.
Kako drugačije objasniti činjenicu da je, umjesto SDS-ovom kandidatu Marinku Božoviću za srpskog člana Predsjedništva BiH, mnogo ranije poklonio političko srce Nebojši Vukanoviću? Kako objasniti da čovjek koji sjedi u vrhu jedne stranke otvoreno podržava kandidata druge?
To nije neposlušnost. To je političko dezerterstvo. To je poruka da su odluke stranke važne samo dok se poklapaju sa njegovim ličnim interesima.
I nije to prvi put.
Već mjesecima, besmislenim objavama na ličnom profilu, vodi rovovski rat protiv narodnog poslanika Tomice Stojanovića. Upravo protiv čovjeka koji je 2020. godine sačuvao SDS u Bijeljini, kada su mnogi iz Bijeljine tražili politički spas pod skutima Milorada Dodika i pokojnog Miće Mićića.
Istorija zna biti ironična.
Baš taj Tomica Stojanović, kao predsjednik Gradskog odbora SDS-a, potpisao je kandidaturu Ljubiše Petrovića za gradonačelnika Bijeljine. Vjerovatno nijedan potpis u njegovoj dugoj političkoj karijeri nije bio tako kontraverzan. Ako je Stojanović toliko loš čovjek i političar, kakvim ga Petrović vidi, kako je od takve osobe mogao prihvatiti kandidaturu za gradonačelnika Bijeljine 2020. godine? Kako je od Tomice Stojanovića mogao prihvatiti ogromnu pomoć u kampanji 2024. godine? Moglo bi se postaviti na desetine ovakvih pitanja, ali svako gubi smisao ukoliko poznaje Petrovićevu visokokvalifikovanu samoljubivost.
Petrović upravo od samoljublja pravi političku doktrinu. Zato danas sve više liči na čovjeka koji stoji sam na vrhu kule koju je sam podigao, ne primjećujući da mu temelje odnosi rijeka.
Njegova moralna predavanja posebno zvuče neuvjerljivo kada se zna da nikada nije uspio odbaciti optužbe, čak ni pred sudom, da je svojevremeno, kao odbornik Pokreta Uspješna Srpska, uzeo 60.000 maraka od Miće Mićića kako bi sačuvao skupštinsku većinu u Bijeljini. Da se razumijemo, neki su uzeli milione, ali nije bitan iznos, nego grešna želja.
Zbog toga je politički paradoks Ljubiše Petrovića gotovo školski primjer. Borac protiv političke trgovine koji je i sam bio trgovac. Moralista koji je trgovao podrškom. Čovjek koji se predstavlja kao čuvar principa, a principe mijenja kao košulje kada to zahtijeva politički interes. Jednom riječju – „koristoljubivi moralista“.
Takvi ljudi uvijek imaju punu torbu optužbi za druge i prazne džepove samokritike. Njegove današnje poruke o izdaji i poniženju SDS-a zvuče poput govora vatrogasca koji je prvi donio šibice.
Narodna poslovica kaže: „Puno je mačku teleća glava.“
Zaista, prevelik je teret državničke politike za čovjeka koji ne može da sačuva ni političko jedinstvo sopstvene stranke. Nonsens je da već dvije godine Bijeljina nema predsjednika GO SDS-a. Upravo je Petrović dobio zaduženje da ga formira, ali ni prstom nije maknuo kada je shvatio da u sopstvenom stranačkom tijelu nema većinsku podršku. Biće da je razlog to što mu u bijeljinskom SDS-u ništa ne vjeruju. Jer, zaboga, stigao je iz Uspješne Srpske, svojevremeno se nudio SNSD-u, ako je vjerovati Nedeljku Ćoriću, koji je to javno tvrdio, a sada podržava Vukanovića umjesto Božovića.
Bez intelektualne širine da prihvati drugačije mišljenje i bez moralne vertikale da prizna vlastite greške, Ljubiša Petrović polako ostaje bez saveznika, bez autoriteta i bez političkog prostora.
Sa nepunih četrdeset godina počeo je da troši politički kapital brže nego što ga može obnavljati.
A to je prvi znak političke starosti.
Ako SDS želi da se oporavi, mora prestati da njeguje iluziju da se jedinstvo može graditi sa ljudima koji ga svakodnevno razaraju. Nijedna kuća nije opstala kada je njene temelje podrivao neko iz dnevne sobe.
Zato se danas ne postavlja pitanje da li Ljubiša Petrović ruši SDS.
To je odavno očigledno.
Pitanje je samo ima li SDS snage da se odrekne svog političkog Herostrata prije nego što plamen zahvati cijeli hram.
