U restoranu u Amajlijama ponovo su se okupili nekadašnji školarci, zajedno sa svojim cjenjenim profesorom Darkom Volfertom. Za jednim stolom našli su se ljudi koje je život odveo na različite strane svijeta, različitim putevima i različitim sudbinama.
Bila je to posljednja mirnodopska generacija u nekadašnjoj Jugoslaviji. Samo godinu kasnije život će mnogima promijeniti pravac, a školske klupe zamijeniće neka mnogo teža životna učionica.
Trideset pet godina kasnije, u njihovim pogledima više nije bilo nestašnih srednjoškolaca koji su smišljali kako da pobjegnu sa časa ili odlože odgovaranje. Bore su ispisale svoje lekcije, kosa je kod nekih posijedjela, kod nekih se prorijedila, a pojedinci su kroz šalu zaključili da im je jedino stomak ostao “redovan pratilac” i da je marljivo napredovao svih ovih godina.
Pričalo se o djeci, unucima, poslu, penziji koja se polako nazire, ali i o uspjesima, padovima i svim onim bitkama koje život donese svakom čovjeku. Smijeh je često prekidao razgovore, a uspomene su navirale jedna za drugom. Neko je i dalje bio isti šaljivdžija iz posljednje klupe, a neko je konačno priznao ko je zapravo razbio prozor tokom velikog odmora.
Najviše emocija izazvalo je sjećanje na školske drugove koji više nisu među njima. Njihova mjesta za stolom ostala su prazna, ali ne i u uspomenama. Pomenuti su imenom, uz tišinu koja je govorila više od hiljadu riječi.
Možda je najljepša slika ove večeri bila činjenica da za stolom nije bilo podjela. Bili su tu Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Slovaci… baš kao i prije 35 godina. Nikoga nije zanimalo ko se kako zove, kojoj naciji pripada ili gdje danas živi. Važno je bilo samo da su ponovo zajedno, da se mogu zagrliti i nasmijati kao nekada.
Jer godine mijenjaju ljude, ali pravo prijateljstvo ne poznaje rok trajanja.
Na kraju večeri svi su se složili u jednom, trebalo bi da se viđaju češće. Jer vrijeme prolazi mnogo brže nego što su nekada mislili, a ono što ostane iza čovjeka nisu ni funkcije, ni titule, ni novac, već ljudi koji ga se sa osmijehom sjećaju.
I dok su se rastajali uz obećanje da će naredni susret organizovati mnogo prije naredne okrugle godišnjice, neko je kroz smijeh dobacio: “Dobro je, još se prepoznajemo. Za deset godina možda ćemo morati da nosimo đačke fotografije oko vrata.”
Mladen Stojanović
