Sezona gljiva: Stručnjaci upozoravaju na opasne zamjene jestivih i otrovnih vrsta

Svjetlana Lolić, profesorka na Katedri za mikrobiologiju i biologiju ćelije Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjaluci, ističe da ne postoji univerzalno pravilo na osnovu kojeg se može utvrditi da li je neka gljiva jestiva ili otrovna.

“Bukvalno, mora da se poznaje svaka vrsta. Prvo i osnovno pravilo je ići s nekim ko zna, sa iskusnim gljivarom, a zatim i naučiti koje su otrovne vrste, tj. bitno je da se uvijek prvo upoznate sa otrovnim vrstama koje liče na jestive. Kod nas ljudi obično poznaju pet, šest, pa do desetak vrsta koje su najčešće, najpopularnije i najukusnije”, pojasnila je Lolićeva za “Nezavisne novine”.

Prema njenim riječima, posebno je važno poznavati razlike između vrsta koje se lako mogu zamijeniti. Kao primjer navodi blagvu, jednu od najcjenjenijih gljiva na našim prostorima, ali i lisičarku, koja ima veoma sličnu nejestivu dvojnicu poznatu kao zavodnica.

“Lako ih je razlikovati kad imate obje, ali kad naiđete samo na jednu, onaj ko nije iskusan, lako ih može zamijeniti”, upozorava Lolićeva.

Objašnjava da se ove gljive razlikuju po staništu, boji i karakteristikama donje strane šešira. Dok jedne rastu na zemljištu, druge se pojavljuju na panjevima, ali te razlike početnicima često nisu dovoljno poznate.

Poseban oprez potreban je i prilikom branja vrganja, jer među njima postoje brojne jestive, nejestive i otrovne vrste.

“Postoje i otrovni vrganji, a kod nas je najotrovnija takozvana ludara, kako je zovu u narodu. Generalno, ja nikad neću reći da uzmete knjigu ili slike s interneta i da krenete u šumu brati vrganje. Sreća u nesreći sa vrganjima je to što ih nema smrtonosno otrovnih. U najgorem slučaju, to su neki stomačni problemi, dijareja, povraćanja i sl.”, navodi profesorka.

Dodaje da se ludara od klasičnog jesenjeg vrganja razlikuje po crvenoj dršci, šeširu boje kafe i izrazito crvenoj donjoj strani.

Istovremeno upozorava na pogrešna vjerovanja koja se prenose među beračima, poput tvrdnje da svaki vrganj koji mijenja boju na presjeku nije jestiv.

“U narodu se govori: ‘Ako zeleni u presjeku onda nije jestiv’, no, to uopšte nije tačno. Ima i vrganja koji su zeleni i na presjeku, a jestivi su”, objašnjava Lolićeva.

Govoreći o ovogodišnjoj sezoni, ističe da su dugotrajne suše tokom prethodne dvije godine značajno uticale na pojavu gljiva u šumama. Ipak, nakon nedavnih padavina počele su ponovo da rastu.

Najveći broj gljiva na našim prostorima pojavljuje se od kraja avgusta, tokom septembra i oktobra. Upravo u tom periodu raste i broj vrsta koje neiskusni berači mogu pogrešno prepoznati.

Lolićeva podsjeća da su ranijih godina zabilježeni slučajevi trovanja zbog zamjene blagve otrovnim muhara­ma, uključujući i slučajeve na području Doboja.

Kako objašnjava, iskusni gljivari ove vrste razlikuju po karakterističnim obilježjima, među kojima su boja drške i listića. Kod jedne vrste oni su bijeli, a kod druge žuti.

Zbog toga stručnjaci savjetuju da se početnici ne oslanjaju isključivo na fotografije, priručnike ili informacije sa interneta, već da gljive beru uz pomoć iskusnih poznavalaca, jer pogrešna procjena može imati ozbiljne posljedice po zdravlje.