Na udaljenoj strani Mjeseca otkrivena neobična struktura: Nalazi se 9 kilometara ispod površine

Analizirajući podatke koje su prikupile lunarne sonde, tim istraživača pronašao je formaciju koja je znatno gušća i snažnije magnetizovana od okolnog materijala.

Masa široka oko 60 kilometara

Prema novoj studiji, objavljenoj u časopisu Science Advances, podzemna struktura mogla bi da predstavlja drevni vulkanski kompleks koji se magnetizovao u trenutku kada je magma iz unutrašnjosti Mjeseca prodrla naviše i očvrsnula prije nego što je stigla do površine.

Stijeenska masa široka je oko 60 kilometara i proteže se približno devet kilometara u dubinu. Njene karakteristike ukazuju na to da je Mjesec imao magnetno polje u vrijeme kada je nastala, prije oko 4,2 milijarde godina.

Autori studije navode da je to polje tada vjerovatno bilo između jedne petine i jedne trećine jačine Zemljinog magnetnog polja koje postoji danas.

Magnetni štit koji Mjesec više nema

Magnetno polje je od ključnog značaja za život na Zemlji kakav poznajemo. Ono stvara magnetosferu - ogromnu oblast u svemiru koja okružuje našu planetu i predstavlja svojevrsni štit od štetnog Sunčevog vjetra, kosmičkih zraka i zračenja.

Na Zemlji magnetno polje nastaje zahvaljujući neprekidnom kretanju rastopljenog metala u spoljašnjem jezgru, koje stvara električne struje. Taj proces poznat je kao dinamo-efekat.

Princip je sličan dinamu na biciklu, u kojem okretanje točka pokreće magnete unutar generatora i proizvodi električnu struju koja može da napaja svijetla.

I Mjesec je u dalekoj prošlosti možda imao magnetno polje, koje je pokretalo njegovo jezgro, ali je ta aktivnost odavno prestala. Prema podacima NASA, prije oko 3,2 milijarde godina, kako se unutrašnjost Mjeseca hladila, magnetno polje je značajno oslabilo. Bez snažne zaštite, Sunčevo zračenje postepeno je razorilo njegovu atmosferu.

Međutim, način na koji je drevno magnetno polje nastalo i koliko dugo je postojalo decenijama je predmet rasprave među astronomima.

“Rasprava seže do 1970-ih, kada su Apolo misije prvi put donijele lunarne stijene koje su pokazale tragove postojanja magnetnog polja“, rekla je Ana Mitlehol, koautorka studije i predavač na Federalnom institutu za tehnologiju u Cirihu (ETH Cirih).

Stručnjaci su dugo smatrali da je drevni lunarni dinamo bio aktivan otprilike od prije 4,25 milijardi do prije 3,5 milijardi godina.

 

“To je vjerovatno i dalje mišljenje većine naučne zajednice, ali su u posljednjoj deceniji nove analize uzoraka sa Apolo misija pokazale da u pojedinim djelovima tog istog perioda uopšte nema magnetnog signala. Neki istraživači su otišli toliko daleko da su doveli u pitanje da li je rani dinamo uopšte postojao”, kazala je Mitleholc.

Trag nađen bez uzoraka sa Mjeseca

Nova studija donosi dokaze u prilog postojanju tog ranog dinama, ali istraživači ovog puta nisu analizirali stijene koje su astronauti donijeli sa Mjeseca.

Umjesto toga, koristili su podatke koje su iz orbite prikupile lunarne sonde i proučili područje koje nije vidljivo sa Zemlje, poznato kao Dewar. Upravo tamo otkrivena je magnetizovana stijenska formacija.

Utvrđivanje istorije drevnog magnetnog polja od ključnog je značaja za razumijevanje samog Mjeseca, smatra koautor studije Adrijen Brok, istraživač u Vazduhoplovnom centru u Berlinu.

“Zemlja i Mjesec imali su drastično različite geološke istorije. Mjesec je bio manji i dugo je bio potpuno rastopljen. Takođe je u ranoj fazi imao mnogo vulkanske aktivnosti i postoji mnogo pitanja na koja ne možemo precizno da odgovorimo ako ne znamo kako je Mjesec tada izgledao”, rekao je Brok.

Po njegovim riječima, proučavanje lunarnog magnetnog polja predstavlja dobar način da se procijeni kako je Mjesec izgledao u svojoj ranoj istoriji.

Zašto su važne sonde, a ne samo stijene?

Istraživači su koristili podatke NASA sondi Lunar Prospector (lansirana 1998. godine), japanske sonde Kaguya, (2007) i misije GRAIL (2011).

Korišćenje podataka prikupljenih iz orbite ima jednu važnu prednost u odnosu na analizu lunarnih stijena, smatra Mitleholc, prenosi CNN.

Uzorci su, naime, izvučeni iz svog geološkog konteksta prije više od 50 godina.

“Njihov magnetni zapis može veoma lako da bude poremećen zagrijavanjem, udarom, pa čak i uobičajenim rukovanjem i skladištenjem u laboratoriji. Tako dva uzorka koja izgledaju slično mogu na kraju dati različite odgovore, ne nužno zato što magnetnog polja na Mjesecu nije bilo, već zato što je sam dokaz imao mnogo prilika da se usput poremeti“, objasnila je.

Istraživači su i ranije koristili podatke iz orbite za proučavanje lunarnog magnetnog polja, ali nova studija primjenila je drugačiji pristup.

“Druge studije magnetizma koje koriste skupove satelitskih podataka uglavnom posmatraju samo magnetni signal i pokušavaju da zaključe kakva vrsta stijene je mogla da ga proizvede. Mi smo, umjesto toga, spojili magnetne i gravitacione podatke u jednom modelu”, rekla je Mitleholc.

Mjerenja gravitacije pokazala su gustinu zakopane stinee, dok su magnetna mjerenja otkrila koliko je snažno magnetizovana.

“Zajedno su nam omogućili da precizno utvrdimo postojanje stvarne strukture zakopane ispod površine, a ne samo signala koji bi mogao da potiče od velikog broja različitih konfiguracija magnetizovanih stijena“, dodala je.

I dalje postoje velike misterije

Istraživači nisu uspjeli da utvrde koliko dugo je drevni lunarni dinamo bio aktivan. Takođe, nije jasno kako je malo lunarno jezgro moglo da proizvede magnetno polje koje je, prema nekim ranijim istraživanjima, možda bilo relativno snažno.

Ipak, autori nove studije smatraju da njihovi rezultati mjenjaju samu prirodu naučne rasprave - sa pitanja da li je Mesec imao dinamo na pitanje kako je taj dinamo funkcionisao.

Ranija istraživanja ponudila su različite hipoteze o nastanku lunarnog magnetnog polja. Jedan rad iz 2025. godine ukazao je na mogućnost da je udar velikog asteroida privremeno pojačao već postojeće, slabije magnetno polje.

Druga studija, objavljena u februaru i zasnovana na uzorcima sa Apolo misija, ponudila je drugačije objašnjenje - topljenje stijena bogatih titanijumom duboko unutar Mjeseca moglo je privremeno da pojača njegovo magnetno polje i dovede do njegovog povremenog “treperenja“.

Nova studija dodatno podržava ideju da je Mjesec u ranoj istoriji mogao da stvori snažan dinamo, smatra Kler Nikols, vanredna profesorka geologije planetarnih procesa na Univerzitetu u Oksfordu, koja nije učestvovala u istraživanju.

Ipak, kako je navela, potrebno je još mnogo rada kako bi se utvrdilo koliko dugo je Mjesec mogao da održava dinamo i koliko se njegova aktivnost mjenjala tokom vremena.

 

“Sveukupno, mislim da ova studija predstavlja dodatni podsticaj da nastavimo da prikupljamo podatke tokom budućih misija. Još postoji mnogo otvorenih pitanja o Mjesecu na koja tek treba da pronađemo odgovore“, rekla je Nikols.

Trag koji vodi i do drugih svijetova

Novo istraživanje predstavlja još jedan doprinos sve većem broju dokaza da je Mjesec prije više od četiri milijarde godina imao znatno snažnije magnetno polje, smatra Isak Naret, vodeći autor nepovezane studije iz 2025. godine o lunarnom magnetnom polju.

Naret, doktorand na odsjeku za nauke o Zemlji, atmosferi i planetama na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT), nije učestvovao u novom istraživanju.

Po njegovim riječima, činjenica da je nova studija koristila podatke prikupljene pomoću sondi koje kruže oko Mjeseca ostavlja prostor za buduća istraživanja i postavlja temelje za otkrivanje novih tragova o evoluciji planeta.

Takvi podaci, dodao je, mogli bi jednog dana da pomognu naučnicima u proučavanju ne samo Mjeseca već i drugih nebeskih tijela, uključujući Merkur i Mars.

Ako je Mjesec zaista uspio da održava dinamo određeno vrijeme, smatra Mitleholc, to bi moglo da pokaže koje su minimalne okolnosti neophodne da bi jedno nebesko tijelo uopšte moglo da održava takav proces.

“Razumijevanje njegove istorije pomaže nam da utvrdimo šta je moguće i kod drugih malih stjenovitih i ledenih nebeskih tijela“, rekla je ona.