Zašto toliko volimo da zavirujemo u tuđe živote: Ogovaranje kao nacionalni sport

Dovoljno je da se dvojica ljudi sretnu na kafi, da komšije zastanu ispred zgrade ili da se kolege okupe na pauzi. Vrlo brzo razgovor može da skrene sa vremena, posla i svakodnevnih obaveza na ono što je neko rekao, uradio, kupio, izgubio ili navodno pokušao da sakrije.

Ogovaranje je toliko ukorijenjeno u svakodnevnu komunikaciju da ga često više i ne primjećujemo. Nekada ga zovemo razmjenom informacija, nekada prepričavanjem događaja, a nekada jednostavno kažemo da pričamo ono što svi već znaju. Ipak, iza naizgled bezazlenog razgovora često se krije mnogo više od obične radoznalosti.

Zašto nas toliko zanimaju tuđi životi?

Psiholozi i antropolozi već decenijama pokušavaju da objasne zbog čega ljudi toliko vremena posvećuju razgovorima o drugim ljudima. Jedno od objašnjenja jeste da je čovjek društveno biće koje želi da zna kome može da vjeruje, ko je pouzdan, ko poštuje pravila zajednice, a ko bi mogao da ga prevari ili iskoristi.

Britanski antropolog Robin Danbar proučavao je ogovaranje kao važan dio povezivanja ljudi. Prema njegovim istraživanjima, razgovori o drugim ljudima nisu samo puka zabava, već mogu imati ulogu u stvaranju i održavanju društvenih veza.

Drugim riječima, kada razgovaramo o ljudima koje poznajemo, mi ne razmjenjujemo samo informacije. Istovremeno pokazujemo kome pripadamo, s kim dijelimo mišljenje i kome smo spremni da povjerimo ono što ne bismo rekli pred svima.

Problem nastaje kada takva komunikacija prestane da bude razmjena informacija i postane sredstvo za ponižavanje, diskreditovanje ili narušavanje nečijeg ugleda.

Tuđi neuspjeh kao vlastita utjeha

Postoji još jedan razlog zbog kojeg su tuđe slabosti često toliko privlačne. Kada saznamo da neko ko djeluje uspješno ima probleme u braku, poslu ili porodici, to kod pojedinih ljudi može da izazove osjećaj olakšanja.

Tuđi neuspjeh tada postaje svojevrsna potvrda da ni drugima ne ide baš najbolje. Čovjek koji je nezadovoljan vlastitim životom može, makar nakratko, da se osjeti bolje kada otkrije da ni osoba kojoj zavidi nije tako srećna i uspješna kao što je zamišljao.

Ponekad se, zato, tuđi problemi ne prepričavaju iz brige, već iz prikrivene radosti što je neko ko je do juče bio predmet divljenja sada postao predmet sažaljenja ili podsmijeha.

Naravno, nije svako ko govori o tuđim problemima zavidan. Ipak, kada se nečiji uspjeh dočekuje sumnjičavo, a njegov pad s neskrivenim zadovoljstvom, vrijedi se zapitati šta se zapravo krije iza takve reakcije.

Zašto je komšija uvijek zanimljiviji od nas samih?

U manjim sredinama, gdje se ljudi često međusobno poznaju i gdje se vijesti brzo šire, tuđi život lako postaje zajednička tema. Ko je kupio stan, ko je otišao u inostranstvo, koliko zarađuje, s kim se druži i zašto se više ne javlja starim prijateljima.

U takvom okruženju privatnost može postati luksuz, a svaka promjena u nečijem životu povod za tumačenje. Čak i kada nema dovoljno informacija, praznine se popunjavaju pretpostavkama. Jedna rečenica postaje priča, priča dobija nove detalje, a ono što je na početku bilo nagađanje na kraju se prepričava kao činjenica.

Tako nastaju glasine koje mogu ozbiljno da naruše odnose među ljudima. Osoba o kojoj se govori često nema priliku da objasni šta se zaista dogodilo, dok se priča širi dalje, od jednog sagovornika do drugog.

Nije teško zamisliti koliko takva situacija može biti neprijatna kada se odnosi na nečiju porodicu, zdravlje, posao ili emotivni život.

Ogovaranje nije samo srpska osobina

Iako se u svakodnevnom govoru često kaže da smo narod koji voli da zaviruje u tuđe dvorište, nema dovoljno osnova da se tvrdi da Srbi ogovaraju više od drugih naroda. Ogovaranje postoji u različitim kulturama i društvima, bez obzira na jezik, tradiciju ili stepen razvijenosti.

Naučna istraživanja ukazuju i na to da ogovaranje ne mora uvijek imati negativnu ulogu. Kada nekoga upozorimo da je određena osoba prevarant ili da se prema drugima ponaša nepošteno, informacija o tuđem ponašanju može pomoći da zaštitimo druge ljude.

Međutim, velika je razlika između upozorenja zasnovanog na provjerenim činjenicama i širenja nečega što smo čuli od nekoga ko je čuo od nekoga trećeg.

Upravo se tu povlači granica između korisne informacije i zlonamjernog ogovaranja.

A šta to govori o nama?

Možda je najzanimljivije pitanje ono koje rijetko postavljamo sebi: zašto nam je toliko lako da analiziramo tuđe odluke, a toliko teško da se suočimo sa sopstvenim?

Zašto ćemo satima raspravljati o nečijem braku, plati, izgledu ili načinu života, dok za sopstvene probleme često nemamo ni vremena ni strpljenja? Zašto se tuđe greške prepričavaju danima, a sopstvene pravdaju okolnostima, nesrećom ili pogrešnim ljudima?

Odgovor nije isti za svakoga. Nekome je ogovaranje zabava, nekome način da se uklopi u društvo, nekome sredstvo za sticanje uticaja, a nekome prilika da prikrije sopstvenu nesigurnost.

Ipak, postoji jednostavan test koji može mnogo toga da otkrije. Prije nego što prenesemo neku priču o drugome, možemo se zapitati bismo li je izgovorili kada bi ta osoba sjedila za istim stolom.

Ako je odgovor negativan, možda nije problem u tome što drugi ljudi rade nešto pogrešno, već u tome što mi želimo da o tome pričamo kada nisu prisutni.

Na kraju, tuđi život može biti zanimljiva tema, ali nije zamjena za vlastiti. A društvo u kojem se više vremena troši na prepričavanje tuđih grešaka nego na ispravljanje sopstvenih teško može postati mjesto u kojem će ljudi jedni drugima više vjerovati.