Vukanović je naglasio da ima podršku gradonačelnika Bijeljine Ljubiša Petrović, dijela SDS-a koji naziva „zdravim tkivom stranke“, kao i Igora Crnadka. Istovremeno je uputio oštre kritike na račun predsjednika SDS-a Branka Blanuše, optužujući ga za neodlučnost, nedosljednost i političku dvoličnost.
Vukanović već mjesecima insistira da opozicija mora imati jasne i iskrene kandidate, a više puta je isticao da ga podržava Ljubiša Petrović, koji je još krajem prošle godine javno poručio da bi Vukanović trebalo da bude kandidat za člana Predsjedništva BiH.
Međutim, ono što bi trebalo da bude početak ozbiljne kampanje, za mnoge birače opozicije djeluje kao uvod u još jednu reprizu već viđenog scenarija. Umjesto dogovora, jedinstva i zajedničke strategije, opoziciona scena ponovo liči na skup pojedinačnih ambicija, međusobnih optužbi i borbe za prevlast.
Već gotovo dvije decenije birači koji žele promjene iz izbora u izbore pružaju šansu opozicionim partijama. I gotovo svake izborne godine svjedoče istom raspletu, sukobima unutar opozicionih redova, podjelama, sujetama i kandidaturama koje više služe odmjeravanju snaga među opozicionarima nego pobjedi nad političkim protivnikom.
Dok vlast nastupa organizovano i disciplinovano, opozicija često troši energiju na međusobne obračune. Umjesto da se biračima ponudi jasna alternativa, javnost sluša ko je koga izdao, ko kome radi iza leđa i ko je „pravi“, a ko „lažni“ opozicionar.
Vukanovićeva kandidatura sama po sebi nije iznenađenje. On godinama gradi prepoznatljiv politički identitet i ima svoje vjerno biračko tijelo. Istina, ne tako veliko ali dovoljno da bez glasova pristalica njegove politike, nema pobjede u narednoj izbornoj utakmici. Dakle, pitanje koje se nameće jeste da li će opozicija uspjeti da se okupi oko zajedničkog cilja ili će se glasovi ponovo rasuti na više strana.
Ako se nastavi sadašnji trend međusobnih optužbi i paralelnih kandidatura, opozicionim biračima prijeti dobro poznat osjećaj razočaranja. Jer nije problem u nedostatku kandidata, već u nedostatku dogovora. A bez dogovora, istorija posljednjih dvadeset godina pokazuje da opozicija najčešće ne gubi od vlasti, već od same sebe.
