Nova blamaža dobija na težini ako se zna da su crno-bijeli od 33.minuta imali igrača više zbog isključenja Hasano Hila.
Odlučujući gol postigao je Sremčević u 45.minutu poslije akcije po lijevo strani i očajne reakcije odbrane Partizana.
Partizan je pod Ilićem još jednom pokazao svu nemoć. Njegovi fudbaleri su očigledno potpuno nespremni ušli u novu sezonu. Čak i oni mladići koji su prošle godine u isto vrijeme, bili veliko osvježenje kao da su zaboravili igrati fudbal. Tu prije svega mislimo na Vukotića, Milića, Simića ali ne i Đurđevića, koji nikada nije ni znao igrati fudbal, ali jednostavno u svakoj utakmici mora da nastupi. Svi mogu biti zamjenjeni jedino Đurđević nikada. Sa njim Partizan u svaku utakmicu ulazi sa igračem manje.
Elem, posmatrati ovakvo mučenje višestrukog šampiona Srbije, pravi je sportski mazohizam. Bezidejno, sporo i u završnici bezobrazno neprecizno, to je slika i prilika tima koji je po nečijem naređenju očigledno sklepan da se bori za opstanak u Superligi Srbije. Toliko odsustvo tehničkog neznanja( lopta se od igrača odbija kao od bandere), taktičke pripreme, loših driblinga i bezidejnosti veznog reda, nezabilježeno je u slavnoj istoriji beogradskog kluba. Čak ni četiri evropske pobjede protiv amatera iz Luksemburga i Kazahstana ne mogu sakriti sve očajne stvari na terenu, jer je na pomenutim mečevima, Partizan uprkos pozitivnom rezultatu prečesto izgledao katastrofalno.
Prvi i najodgovorniji za ovakvo stanje je Saša Ilić, koji je za nepunih mjesec dana izgubio status klupske legende. Pod broj jedan zato što je pristao na ulogu "ubice" Partizana, pod broj dva zato što o trenerskom poslu zna koliko i žaba o avionima. Za njega je potpuno normalno da Partizan gubi dvije utakmice za redom pred domaćom publikom od prosječnih superligaških timova. To se najbolje vidjelo posle susreta, kada umjesto da otvoreno priča o uzrocima loše igre i Partizanove bezidejnosti, u dvije-tri rečenice prepriča utakmicu, slegane ramenima i napusti komentatorsko mjesto.
Očigledno da je Ilić jedan u nizu režimskih trenera, koji je došao da unakazi tim iz Humske, i svaki put kada u Zvezdi bukti požar zbog evropskog kiksa, brže bolje ga gasi neuspjehom Partizana. Red ovih crno-bijelih "prodanih duša" u posljednjih pet godina u Humskoj je toliki da mu se ne vidi kraj. Ipak bilo bi neumjesno ne pomenuti najače predstavnike. Sve je počelo od Stanojevića, preko Stolice, Petrića, Duljaja, Blagojevića...Naravno, dok navijači Partizana pate, neko ozbiljno likuje od sreće.
Možda će neko reći kako je ova konstatacija prenaglašena i suviše subjektivna. Zato brzo uključite portale u Srbiji i čitajte, kako i na koji način oni vide trenutno Partizanovo stanje. Svi ti "vučićoidi" zadovoljno trljaju ruke pokušavajući više od jedne decenije da armiju Partizanovih navijača naviknu na prosječnost. Po njima ništa sporno nema u tome što crno-bijeli kao od šale gube utakmice od timova sa dna superligaške kace.
