Njemačka je posebno privlačna destinacija za stanovnike Balkana, ali nakon više decenija rada u toj zemlji sve češće se postavlja pitanje koliko se takva odluka dugoročno isplati.
Upravo o tome povela se rasprava u jednoj Fejsbuk grupi koja okuplja Balkance u Njemačkoj. Povod je bilo pitanje da li vrijedi raditi čak 40 godina u Njemačkoj ukoliko bi nakon toga penzija iznosila oko 1.100 eura.
Odgovori članova grupe pokazali su da na ovu temu nema jedinstvenog stava.
Jedna korisnica navela je da je prednost života u Njemačkoj mogućnost da se tokom radnog vijeka nešto uštedi i uloži, dok je, prema njenim riječima, u zemljama Balkana mnogima teško da prežive od plate, a kamoli da odvoje novac za budućnost.
Sličan stav imao je i jedan od učesnika rasprave, koji je podsjetio da ljudi i u svojoj zemlji često rade veoma teško za višestruko manje plate, pa ih na kraju čeka još niža penzija.
Dio komentatora naglasio je da se računica ne može svesti samo na iznos njemačke penzije. Kako je navela jedna članica grupe, mnogi koji su radili u Njemačkoj uspjeli su tokom godina da kupe kuće ili stanove na Balkanu, pa im se životna situacija nakon penzionisanja značajno razlikuje od one koju bi imali da su ostali u Njemačkoj.
Jedan korisnik smatra da bi sa penzijom od 1.100 eura život u Njemačkoj bio veoma težak, ali da se situacija mijenja ukoliko se penzioner vrati u svoju zemlju. Prema njegovom mišljenju, upravo mogućnost povratka i život sa njemačkom penzijom u zemlji sa nižim troškovima može biti važan dio ukupne računice.
Bilo je, međutim, i potpuno suprotnih komentara. Jedna korisnica navela je da ni rad u zemljama Balkana za nekoliko stotina eura ne garantuje bolju budućnost, posebno kada se uzme u obzir iznos penzije koji bi nakon takvog radnog vijeka mogao uslijediti.
Jedan od učesnika rasprave otišao je korak dalje i naveo da se tokom decenija rada u Njemačkoj ne bi trebalo oslanjati isključivo na penziju. Kao jednu od mogućnosti izdvojio je ulaganje u nekretnine.
Njegova ideja je da radnik, ukoliko je u mogućnosti, kupi stan na kredit, izdaje ga i na taj način dio ili cijelu ratu pokriva prihodima od najma. Dugoročno, nekretnina bi ostala u njegovom vlasništvu, a eventualni rast vrijednosti mogao bi predstavljati dodatnu sigurnost u starosti.
Naravno, kako je i sam naveo, takva računica nije jednostavna, jer postoje troškovi održavanja, kredita, poreza i perioda kada stan možda nije izdat. Ipak, smatra da se dugoročno može pokazati kao značajna investicija.
Rasprava je tako pokazala da se pitanje odlaska u Njemačku teško može posmatrati samo kroz visinu buduće penzije. Za jedne je ključna razlika u zaradi i mogućnost da tokom radnog vijeka steknu imovinu, dok drugi upozoravaju na visoke troškove života u Njemačkoj i činjenicu da ni tamo dug radni vijek ne garantuje bezbrižnu starost.
Na kraju, za mnoge ljude koji su otišli sa Balkana računica očigledno nije samo pitanje penzije, već i toga šta su tokom nekoliko decenija rada uspjeli da steknu, uštede i obezbijede za život nakon penzionisanja.
