Podaci Republičkog zavoda za statistiku pokazuju da je u Bijeljini 2022. godine završeno 704 stana, 2023. godine 614, a 2024. godine čak 845 stanova. To znači da su za samo tri godine završena 2.163 nova stana.
Istovremeno, Bijeljina nema demografski rast koji bi mogao jednostavno da objasni ovakav obim stanogradnje. Naprotiv, broj stanovnika ne raste, a realnije je očekivati njegov dalji pad, imajući u vidu odlazak dijela stanovništva u zemlje Evropske unije u potrazi za boljim životnim standardom.

Postavlja se zato sasvim logično pitanje: Ko kupuje sve te stanove?
Jedan dio odgovora svakako daju ljudi koji rade u inostranstvu, a novac zarađen u Austriji, Njemačkoj, Švajcarskoj i drugim zemljama ulažu u nekretnine u rodnom gradu. Za njih stan često nije samo mjesto stanovanja, već i oblik štednje i ulaganja.
To potvrđuje i Mitar Maksimović, koji radi u Beču i kaže;
„Radim u Beču i normalno je da dio novca koji zaradim ulažem u Bijeljinu. Čovjek kada ode u inostranstvo ne prestaje da razmišlja o svom gradu. Stan je za mnoge od nas sigurnija investicija od držanja novca, a istovremeno ostaje nešto što možemo ostaviti djeci. Zato ne čudi što ljudi koji rade u Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama kupuju stanove u Bijeljini, iako možda trenutno ne planiraju da se vrate da žive ovdje.“-ističe Maksimović.
Drugi dio kupaca čine domaće porodice koje rješavaju stambeno pitanje, kupuju stan djeci ili nekretninu posmatraju kao sigurniju investiciju. Stan se može izdavati, kasnije prodati ili ostaviti nasljednicima
.Važan faktor je i činjenica da se stanovništvo iz sela i manjih sredina i dalje koncentriše u gradu. Zato ukupan broj stanovnika može stagnirati ili padati, dok istovremeno postoji određena potražnja za stanovima u gradskom području.
Ipak, brojke otvaraju i pitanje koliko je stanova zaista potrebno za stanovanje, a koliko se kupuje kao investicija.
Da potražnja i dalje postoji, pokazuju i noviji podaci. U prvoj polovini 2026. godine u Bijeljini je prodato 60 završenih novih stanova, prosječne površine 49 kvadratnih metara, po prosječnoj cijeni od 2.679 KM po kvadratnom metru. Ukupna vrijednost tih prodaja iznosila je oko 7,9 miliona KM.
To znači da tržište za sada funkcioniše, ali ostaje zanimljivo pitanje koliko dugo takav model može da traje ako broj stanovnika nastavi da se smanjuje.
Jer, ako grad svake godine dobija stotine novih stanova, a istovremeno gubi stanovnike, odgovor očigledno nije samo u novim porodicama koje dolaze da žive u Bijeljini. Sve veći dio objašnjenja treba tražiti u novcu iz dijaspore, kupovini nekretnina kao obliku štednje i ulaganja, unutrašnjoj migraciji prema gradu i činjenici da je nekretnina za mnoge građane i dalje jedna od rijetkih investicija kojoj vjeruju.
Bijeljina, dakle, dobija nove kvadrate mnogo brže nego što dobija nove stanovnike. Upravo taj nesklad između demografije i intenzivne stanogradnje predstavlja jedno od zanimljivijih pitanja za budućnost grada.
Autor: S.S.