Bijeljina se posljednjih godina suočava sa problemom koji više nije moguće ne primijetiti. Automobila je sve više, dok prostor za njih nije rastao istim tempom.
Poseban problem je parking. U centru grada slobodno mjesto u frekventnim terminima često nije lako pronaći, a kada se pronađe, ono se plaća. U bijeloj zoni sat parkiranja košta 1,50 KM, u crvenoj 1,20 KM, dok je u plavoj zoni cijena 0,60 KM. Mjesečna karta za univerzalno korišćenje crvene i plave zone iznosi 70 KM.
Za nekoga ko svakodnevno dolazi u centar, automobil tako postaje trošak i prije nego što se uračunaju gorivo, održavanje, registracija i ostali izdaci.
A problem nije samo u cijeni. Problem je i u tome što parkinga jednostavno nema dovoljno.
Još prošle godine, u jednoj analizi problema parkiranja u Bijeljini, navedeno je da grad ima oko 46.000 registrovanih automobila, a svega oko 800 regulisanih javnih parking-mjesta.
Ta disproporcija dovoljno govori o tome zašto vozači danas često imaju osjećaj da je potraga za parkingom postala sastavni dio svake vožnje do centra.
Pero Pantić, jedan od građana koji je ranije govorio o ovom problemu, smatra da je dio problema nastao i zbog načina na koji se grad godinama širio.
„Imamo veliki broj zgrada bez parking-prostora, što dodatno komplikuje situaciju u gradu“, rekao je Pantić 2024. godine, ukazujući i na problem stambenih objekata u kojima porodice imaju više automobila.
Može li autobus promijeniti navike?
Bijeljina je dobila i ono što joj je dugo nedostajalo, organizovan gradski prevoz. To je važan korak za grad koji želi da smanji zavisnost građana od automobila.
Ali bilo bi nerealno očekivati da je nekoliko autobuskih linija preko noći riješilo saobraćajne probleme.
Gradski prevoz može ponuditi alternativu, posebno ljudima koji svakodnevno putuju na posao, učenicima, studentima i starijim građanima. Međutim, da bi zaista značajnije uticao na saobraćaj, potrebno je da postane navika dovoljno velikog broja građana.
Za sada automobil i dalje ostaje prvi izbor velikog broja Bijeljinaca.
Razlog je jednostavan. Grad nije naročito velik, ali je svakodnevni život organizovan tako da se mnogo toga obavlja automobilom. Posao je na jednoj strani grada, škola na drugoj, prodavnica ili ljekar na trećoj. Za stanovnike okolnih naselja automobil je često i mnogo više od komfora, jer javni prevoz ne može uvijek ponuditi brzinu i fleksibilnost privatnog vozila.
A bicikl i pješačenje?
Bijeljina ima jednu veliku prednost koju mnogi gradovi nemaju. Ravna je.
To bi trebalo da bude idealan teren za bicikl i pješačenje. Ipak, navike građana teško se mijenjaju.
Za odlazak od nekoliko kilometara mnogi će i dalje izabrati automobil, čak i kada bi istu udaljenost mogli preći biciklom ili pješke.
Problem je što odluka da se automobil ostavi kod kuće nije samo pitanje navike. Važno je i koliko je bezbjedno i praktično kretati se na drugi način, gdje se može ostaviti bicikl, kakvi su trotoari i koliko su pješačke i biciklističke rute povezane.
Drugim riječima, nije dovoljno građaninu reći da više koristi bicikl ili autobus. Grad mora ponuditi uslove u kojima je to zaista praktično.
Grad raste, ali prostor ne može rasti zajedno s automobilima
Problem Bijeljine nije nastao juče. Stručni rad o saobraćaju i parkingu u gradu još ranije je ukazivao na to da povećan broj automobila stvara gužve i probleme sa parkiranjem, posebno u centralnom dijelu grada. U tom radu navedeno je da je centralnim gradskim dijelom u jednom periodu dnevno prolazilo oko 25.000 automobila.
Danas se pitanje više ne svodi samo na to gdje napraviti još nekoliko desetina parking-mjesta.
Ako se svake godine poveća broj automobila, a svaki novi stambeni i poslovni objekat donese dodatne automobile, problem se samo pomjera nekoliko stotina metara dalje.
Zato pitanje za Bijeljinu možda više nije samo gdje parkirati automobil.
Pitanje je može li grad napraviti sistem u kojem građanin neće morati automobilom da ide baš svuda.
Gradski prevoz je jedan dio odgovora. Više parkinga je drugi. Bolje pješačke i biciklističke veze treći. Ali promjena navika građana vjerovatno će biti najteži dio posla.
Jer Bijeljina može imati više autobusa, više parkinga i bolje uređene trotoare, ali dok god većina građana smatra da bez automobila ne može završiti svakodnevne obaveze, gužve će ostati dio gradske svakodnevice.
A pitanje koje će se sve češće postavljati nije samo: gdje ću parkirati?
Nego: moram li uopšte danas da sjednem u automobil?
